Dok sam prošlog ljeta sama pješačila u Utahu, put mi je prešla kokoš. Okrenula je glavu, pretvarajući se da me ne primjećuje, ali nije pobjegla. Nikad nisam proveo vrijeme u Utahu i nisam znao jesu li labavi pilići česti na velikim nadmorskim visinama. Izvadio sam telefon i nazvao prijateljicu Taviu.
Ne možete se slikati, zar ne? pitala je, dobro znajući da je jedini mobitel koji imam 15 godina star preklopni telefon koji čuvam za stvari poput samostalnog planinarenja u Utahu. Ne slika se. Međutim, savršeno sam sposoban opisati piletinu. Rekao sam joj da je to išarana smeđa, u punoj veličini, neke bijele mrlje oko vrata. Pitao sam može li to biti prerijska piletina.
Gotovo nemoguće, rekla je. Izuzetno su rijetki. Nakon još nekoliko pitanja - koja je bila moja visina? Kako je izgledala njezina glava? - rekla mi je da je riječ o tetrijebu, možda oštrorepom, možda mudracu. Zatim, budući da smo ionako razgovarali, pitala je kako ide mojoj majci.
Da sam bio na reviji, Tavia Cathcart bila bi mi spas. U prirodnom svijetu nema ničega što ona ne poznaje. Lovila je divlje cvijeće u Patagoniji i vodila skupine ljudi ravno uz planinu u Meksiku da vide milijune leptira monarha. Vodi prirodni rezervat u Kentuckyju, piše vodiče za identifikaciju biljaka i vodi vrtlarsku emisiju na obrazovnoj televiziji Kentucky koja je upravo nominirana za Emmy. Ona je polimat biljnog svijeta. Najbolji smo prijatelji od svoje sedme godine.
POVEZANO: Kako njegovati svoja najstarija prijateljstva
Tavia kaže da smo prvi put kad me vidjela (prvi put kad sam te stvarno vidjela) bili na tečaju plesa. Kaže da sam se pokušavao sakriti iza majčina koljena. Ne sjećam se ovoga, ali to nije važno, jer Tavia i ja dijelimo svoja sjećanja: Ona pamti pola, a ja pamtim pola. Ono što je sigurno jest da smo rođeni u Los Angelesu u mjesecu prosincu 1963. Oboje imamo jednu stariju sestru. Oboje su se naši roditelji razveli otprilike u isto vrijeme. Moja majka je dobila skrbništvo nad mnom i mojom sestrom i preselila nas u Nashville. Tavijin otac dobio je skrbništvo nad njom i njenom sestrom i preselio ih u Nashville. Tu smo se upoznali, u katoličkoj školi, u drugom razredu.
najbolja maska za lice bez recepta
To bi bile prilično privlačne slučajnosti za odraslu osobu, ali za djecu su to bili poziv da budu sestre duše, činjenica koja je obradovala naše roditelje, budući da su se pouzdali u pomoć. Mislim da sam pola djetinjstva provela u Tavijinom stanu, a pola djetinjstva u mojoj kući ili u kućama naših dviju baka, koje su živjele nekoliko blokova jedna od druge i vrlo blizu naše škole. Ljeti bi dvije sestre letjele u Los Angeles kako bi posjetile naše nestale roditelje. Od svih naših prijatelja u Nashvilleu, samo sam ja poznavao Tavijinu majku, a samo ona moga oca. To bi samo po sebi bilo dovoljno da nas veže za život.
Ipak, za sve paralele, bili smo malo vjerojatna utakmica. Tavia, najljepše dijete na svijetu, izrasla je u najljepšu djevojčicu. Bila je izuzetno popularna, kapetanica navijačke ekipe (Morate li to reći? Pitala je kad sam joj rekao da pišem o njoj), draga kraljica, predsjednica sestrinstva. Dječaci su se vukli za njom poput repa na zmaju. Kad se nasmijala, savila se u struku, a kestenjaste su joj kovrče padale prema naprijed. Sjećam se jednom, kad smo kupovali cipele, moja je majka rekla Taviji da će, ako se nasmije i sagne se još jednom, ubiti jadnika koji joj je pokušavao staviti cipelu na nogu.
kako izbaciti bore bez pegle
Što se mene tiče, ja nisam bila ta djevojka.
Da pišem o vama, rekla je Tavia, napisala bih o vašem izvanrednom talentu i vašim tihim i odlučnim načinima stvaranja umjetnosti. Što se u srednjoj školi osjećalo kao lijep način da kažem da nije bilo dječaka ispred mog prozora. Čitateljica možda dolazi u napast da pomisli da je ona lijepa, a ja pametna, ali to bi bila bajka. Tavia pametno prži.
Bajke su mjesto odakle dobivamo toliko informacija o djevojkama, uključujući mišljenje da djevojke moraju biti ljubomorne na druge djevojke, da djevojke odabiru svoje prijatelje na osnovu sličnih društvenih slojeva, da se djevojke međusobno tuku. Sve te stvari mogu biti istinite i sve te stvari mogu biti lažne. Za Taviu i mene bili su lažni. Možda je to bilo zbog temelja naše obiteljske povezanosti ili smo se možda činili nevjerojatnima. Možda smo se jednostavno puno voljeli.
Diplomirali smo, odselili se, premladi smo se vjenčali, a zatim razveli, iako se Tavia zadržala dulje od mene. Niti jedno od nas nije imalo djece. Neko smo vrijeme živjeli u različitim dijelovima Kalifornije, a zatim smo se preselili natrag u Tennessee. Ne sjećam se niti jedne loše riječi među nama, rekla je. Ali to bi bilo moje selektivno pamćenje, pa tko zna? Sjećam se da je izrazila takvu tugu kad sam zapalio cigaretu dok smo šetali plažom u dvadesetima. Sva ova ljepota, rekla je, pružajući ruku prema oceanu, a vi pušite?
Na kraju sam prestao pušiti. Postao sam književnik. Tavia je imala malo sreće kao glumica, otišla je u San Francisco i zaradila novac u prvim danima tehnike, a onda se samo odmaknula. Moj najbolji prijatelj iz bombe preselio se s mreže u planine Sierra Nevade, pisao poeziju, proučavao biljke, ptice i insekte s poštovanjem gladi. Tavia ju je pronašla kako zove, a ja sam sa strahopoštovanjem promatrao njezino ponovno otkriće.
Nedavno sam pročitao članak o prijateljstvima koja vremenom umiru. Reklo je da se zbog toga ne bismo trebali osjećati loše. Ljudi se uostalom mijenjaju, rastu u različitim smjerovima. Ništa ne traje zauvijek. Tijekom godina izgubio sam nekoliko prijateljstava - svi jesu - ali Tavia i ja smo u ovom zajedničkom životu. Neke smo godine jako zauzeti i sve što uspijemo jest razmijeniti rođendanske čestitke; druge godine razgovaramo telefonom dok se ona vozi na posao; druge godine se stalno viđamo. Ne dovodimo u pitanje. Nikad se ne pitam je li se ona možda ljutila na mene ili sam bila zanemariva.
Kako dolazimo do 50 godina zajedno, rekao bih da je naše prijateljstvo puno povjerenja i elastičnosti. Neprestano se prilagođavamo. Mi smo bile djevojke koje su rano napustile školu da bi se vratile u stan moje majke i poslušale ploče Margie Adam. (Osjećao sam se tako kozmopolitski, rekla je Tavia.) Jednom smo zajedno podnijeli tornado u podrumu mog rođaka. Sjećam se kad smo bili u 30-ima, obojica su živjeli u Nashvilleu, a Tavijin osrednji dečko poklonio joj je Valentinovu čestitku koju nije potpisao - ni njegovo ime, ni njezino. Kad je nazvala da mi kaže, nasmijali smo se bolesno (Je li mislio da ću ga spasiti i dati nekom drugom sljedeće godine?). Pomogla mi je da smislim svaku biljku u svom romanu Država Čuda (8 USD; amazon.com ). Ima ključ naše kuće i ostaje ovdje kad siđe iz Kentuckyja u posjet ocu. Sad smo oboje u sretnom braku, još jedno čudo, a naši muževi razgovaraju i razgovaraju dok se izmičemo prošetati svojim psima. Uvijek imamo pse, Tavia i ja, baš kao što uvijek imamo jedni druge.
Sprijateljili smo se jer smo bili sretnici, objasnila mi je prije godina. A možda je to i istina, samo što nikada nisam o Taviji stvarno razmišljao kao o sretnici. Koliko god me naučila o prirodnom svijetu, najviše sam naučio iz njenog neumornog raspoloženja, svjesne odluke da vodi sretan život. Bila je djevojčica koju je svaka djevojka željela biti, iako je nakon škole morala raditi dva posla, iako je život provela osednuta dijabetesom tipa 1. Bez obzira na ruku kojom joj se podijeli, učinila je da joj život djeluje bez napora, glamurozno. Ako vozi svinju ili vodi motornu pilu na prirodnom rezervatu, nosi sjaj za usne. Rođena je u novogodišnjoj noći i čini se da postoji u vječitoj vrećici zlatnih mjehurića šampanjca, ne zato što se to jednostavno tako dogodilo, već zato što je to učinila.
Prošle zime rekla mi je kako spasiti golemu kornjašu koja je pokušala zimski san naguravši pola svog tijela u prozorsku krilu ispred mog ureda gdje pišem. Bilo je 20 stupnjeva, a bubica je puhala u oluji i bačena u napuštenu paukovu mrežu. Rekla mi je da mu sagradim špilju tako što ću na bok staviti zidanu teglu, napuniti je do pola prljavštinom i prekriti lišćem. Iznio sam bubu vani i gurnuo ga u njegov novi dom. Činilo se da je prihvatio.
kako se brinuti za drvene podove
A to je Tavia. Zna spasiti bubu i odvojit će vrijeme da me razgovara s njom. Zajedno smo ga spasili. Zajedno se spašavamo.
Ann Patchett Najnoviji roman je Nizozemska kuća (17 USD; amazon.com ).
