Prije dva tjedna bio sam poslovno u Kaliforniji i posjetio super cool reklamnu agenciju. Agencija je u stvari bila toliko super-cool da sam se samo šetajući mjestom osjećao krajnje nehladno, staromodno i anahrono. Ozbiljno, možda sam i nosila obruč suknja .
Jedna od stvari zbog kojih je ova agencija bila tako super cool bila je i to što ste psa mogli povesti na posao. Mjesto je imalo otvoreni tlocrt, a kamo god ste pogledali bilo je pasa: neki u kabinama iza dječjih vrata, neki veselo kaskajući kroz vrata sa svojim vlasnicima. I mnogi, mnogi drijemajući . Fasciniran, ispekao sam na žaru jednog od ljudi koji tamo rade, a ona mi je objasnila da morate potpisati ugovor da vaš pas ne laje, da nema nesreće i da se dobro igra s drugima. (Ah, da bi svi ljudi trebali potpisati takav ugovor.)
Od tada sam opsjednut vođenjem svog psa na posao i vaganjem bi li to bilo dobro ili ne.
uklanjanje mrlja s tepiha octom
PROZ
- nekoga zagrliti usred radnog dana
- netko kome bih se požalio u tim trenucima kad bih mojim suradnicima rekao što mi stvarno prolazi kroz glavu bio bi bezobrazan, smiješan ili možda nezakonit
- stalni, živi podsjetnik da imam život izvan četiri zida svog ureda
- nekoga tko će me prisiliti da izađem vani lijepog dana, bez obzira koliko sam zauzeta
PROTIV
- pseća dlaka po cijelom mojem uredu
- nema više jela u mom uredu, jer je moj pas besramni prosjak / jama bez dna
- nakon dana provedenog na sastancima, pas bi me počeo mrziti
- a da ne spominjem da je izgubio svoje uvjerenje, ključno za čovjekovu najbolju prijateljicu, da sam netko tko zna što ona radi
- moj bi pas bio velika smetnja kad bih se prisilio usredotočiti se na neki zadatak koji mrzim, poput gledanja bilo čega u proračunskoj tablici programa Excel
Naravno, razmišljanje o odvođenju mog psa na posao je poput razmišljanja koliko anđela može plesati na glavi pribadače , jer ne radim za takvu tvrtku. Ali svi možemo sanjati, zar ne?
